Simurg

"Simurg" je izrazito lirska, autobiografski intonirana intimna reminiscencija na bukoliku slavonske ravnice. S odrastanjem pripovjedač otkriva panonski zavičaj kao duboki pejsaž natopljen poviješću, doslovno kao "civilizaciju" koja seže beskonačno duboko u vrijeme: prvo ono povijesno uključujući i ono pretpovijesno, prenošeno samo nesvjesnom i mitskom predajom. U toj dalekoj dubini pisac nalazi mitsku pticu Simurga, metaforu spoznaje.

"Simurg" Stanka Andrića šarolika je slika Slavonije, u kojoj su svoje mjesto našle i bake, krave ("neusporedive krave, zdepasti anđeli čuvari našeg djetinjstva!"), te biblioteka župnika. "Brzo sam i pohlepno učio gramatiku godišnjih doba, to uzbudljivo gradivo koje s pravom zauzima središnje mjesto u programima pučkoškolskih razreda, tu fundamentalnu četverostruku razdiobu raznolikosti svijeta" – zabilješka koja je znakovita za pripovijedanje koje kao da dolazi iz posve drugog vremena i svijeta. (Cornelius Hell, "Die Furche", Beč)